Dokumentiranje odgojno-obrazovnog procesa: od administracije do profesionalnog alata

Kad sam počinjala raditi kao odgojiteljica, dokumentiranje mi je bilo nešto što treba napisati. Pisala sam kratko, općenito i iskreno, bez dubljeg promišljanja. Fokus mi je bio na aktivnostima, igrama koje sam provela, a ne na onome što su djeca zapravo učila. Danas vidim koliko sam tada propuštala. No, to ne vidim kao neki propust, već dio učenja.

Prekretnica se dogodila kada sam došla u kolektiv u kojem se dokumentiranje nije shvaćalo kao obaveza, nego kao sastavni dio profesionalnog promišljanja. Tamo sam prvi put doživjela da me netko kroz pitanja usmjerava: Što si ovdje vidjela? Što to govori o djetetu? Zašto je to važno? Što ćeš dalje s tim?

U početku mi to nije bilo prirodno. Danas ne mogu zamisliti rad bez toga. Jer ne radi se samo o pisanju, već o promišljenom planiranju aktivnosti, poticaja te promatranju djece za vrijeme odgojno-obrazovnog procesa i na kraju zapisivanje, tj. dokumentiranje.

Što znači dokumentirati proces (a ne samo aktivnost)?

Jedna od ključnih promjena u mom radu bila je razumijevanje razlike između opisivanja aktivnosti i dokumentiranja procesa učenja.

Primjer jednog od mojih prvih zapisa: Djeca su radila likovnu aktivnost na temu jeseni.

Danas se pitam: Što su djeca istraživala? Kako su dolazila do rješenja? Kako su međusobno surađivala? Koje pitanje ćemo postaviti ili što promatrati ovisi o samoj situaciji, djetetu ali i nama kao promatračima.

Primjer dokumentiranja procesa igre jednog djeteta

Dijete koristi žutu i smeđu boju, zatim uzima lišće, umače ga u temperu i radi otiske. Promatra ih i kaže: “Vidi, ovo su žile.” Nastavlja raditi prstima i odustaje od kista.

Ivan pokazuje interes za teksturu i istraživanje materijala te samostalno mijenja način rada. Uočavam da mu je važniji proces nego zadana tema. Pitam se jesam li aktivnost trebala ostaviti otvorenijom. Planiram ponuditi više aktivnosti s otiskivanjem i prirodnim materijalima te staviti veći fokus na istraživanje, a manje na zadani likovni motiv.

Dokumentiranje procesa znači da pokušavam “uhvatiti” učenje u nastajanju, ono što se ne vidi na prvi pogled, ali je zapravo najvrjednije. Razlika je u razini razumijevanja, pogleda na dijete i njegove kompetencije, ali i uvidu u našu refleksiju.

Dokumentacija kao alat refleksije

S vremenom sam shvatila da dokumentaciju ne radim “za nekoga”, nego prvenstveno za sebe. Kada se vratim na zapis, mogu vidjeti mnoštvo korisnih informacija, posebno one koje su dio samorefleksije, poput: Jesam li djeci dala dovoljno prostora za istraživanje, jesam li intervenirala previše ili premalo, jesam li prepoznala njihov interes ili sam ga usmjerila prema vlastitom planu, itd. To su stvari koje ne mogu vidjeti u trenutku dok se događaju, ali ih jasno vidim kasnije. U tom smislu, dokumentacija postaje alat refleksivne prakse, a ne puki zapis događaja. Nisam to naučila preko noći. U početku su moji zapisi i dalje bili površni. No, kroz razgovore s kolegama i zajedničke refleksije počela sam uočavati razliku između “opisati” i “razumjeti”. Jedna od najvažnijih stvari koju sam naučila bila je slušati djecu i zapisivati njihove riječi.

Uloga kolektiva u profesionalnom razvoju

Iskreno, mislim da bez kolektiva u kojem se dokumentacija živi ne bih došla do ove razine razumijevanja.

Kroz zajedničke analize dokumentacije naučila sam:

• postavljati bolja pitanja
• uočavati ono što mi je prije promicalo
• povezivati teoriju i praksu

Dokumentacija je tada prestala biti individualni zadatak i postala zajednički prostor učenja. Najveća vrijednost dokumentiranja za mene nije u samim zapisima, nego u promjenama koje su uslijedile. Primijetila sam da djeci dajem više vremena za istraživanje, da manje “vodim”, a više pratim, da planiram na temelju dječjih interesa, a ne unaprijed zadanih tema, da imam izazove u komunikaciji, tj. postavljanju usmjerenih i otvorenih pitanja.

Dokumentiranje kao proces učenja (za odgojitelja)

Danas dokumentiranje ne doživljavam kao vještinu koju “ili imaš ili nemaš”, nego kao proces učenja. To znači da je u redu ne znati na početku, da su pogreške dio razvoja , da kvaliteta dolazi s vremenom i refleksijom, tj. učenjem. I možda najvažnije – da dokumentacija ima smisla samo ako je koristimo za promišljanje i unapređenje prakse.

A ono što bih danas rekla sebi na početku mog odgojiteljskog posla je: Ne pokušavaj zapisati sve, pokušaj razumjeti ono što zapisuješ.