Zašto je proces važniji od završne priredbe u vrtiću?

Zato mi je teško gledati završne priredbe kao mjerilo uspjeha u radu s djecom. Često se fokus prebacuje na finalni produkt, tj. da sve izgleda usklađeno, uvježbano, „savršeno“. A iza toga ponekad ostane umor, pritisak i izgubljena radost. Ono što se ne vidi su ponavljanja, čekanja, frustracije, uspoređivanja i potreba da svi budu isti, iako djeca nisu ista.

Kada se fokus prebacuje na završni nastup, dijete uči da je važnije kako nešto izgleda nego kako se osjeća dok to radi. Uči da mora biti točno, usklađeno i „bez greške“. Time se smanjuje prostor za spontanost, kreativnost, samoinicijativu, samostalnost i unutarnju motivaciju. S druge strane, dijete koje sudjeluje u procesu bez pritiska finalnog nastupa slobodnije se izražava, manje se uspoređuje s drugima, razvija samopouzdanje iznutra, uči da je trud važniji od savršenstva i doživljava učenje kao radost, a ne performans.

Što fokus na proces donosi roditeljima?

Roditelji često žele završnu priredbu jer žele vidjeti „što su djeca naučila“. To je razumljivo. Oni žele trenutak ponosa, fotografiju, uspomenu. No, ono što roditelji zapravo žele jest vidjeti dijete sretno, samopouzdano, vidjeti dijete koje uživa i osjetiti njegov napredak. No to se ne mora dogoditi kroz savršeno uvježban nastup. Vjerojatno se niti neće jer realno nastup većini, i djeci i odraslima, izaziva nelagodu i stres.

Kada se roditeljima prikaže proces, oni vide kako dijete sudjeluje, vide napredak kroz vrijeme, bolje razumiju vaš način rada, dobivaju realniju sliku razvoja i počinju cijeniti trud, a ne samo rezultat. Umjesto jedne večeri „savršene slike“, roditelji dobivaju dublje razumijevanje djetetovog rasta.

Zašto je to važno za odgojitelje?

Odgojitelji su često između dvije strane: razvojnih potreba djece i očekivanja roditelja. Završne priredbe nerijetko postaju kompromis koji ne služi ni jednima ni drugima. Kada se odgojitelj usmjeri na finalni produkt, proces postaje sredstvo, ne cilj. Aktivnosti se ponavljaju radi nastupa i tako se smanjuje spontanost, povećava se stres u skupini, djeca se prilagođavaju formi, ne obrnuto. S druge strane, kada se odgojitelj usmjeri na proces, aktivnosti su razvojno smislenije, djeca sudjeluju prema vlastitim mogućnostima, smanjuje se potreba za kontrolom, jača se odnos s djecom i vaš rad postaje autentičniji.

Njihova uloga nije da djeca izgledaju usklađeno, nego da se razvijaju autentično.Trebaju li odgojitelji zadovoljavati želju roditelja za priredbom?

Važno je postaviti jedno pitanje: Radimo li završnu priredbu zato što je dobra za dijete ili zato što se to očekuje?

Profesionalna odgovornost odgojitelja je zastupati dobrobit djeteta. To ponekad znači objasniti roditeljima zašto nešto ne radimo na način na koji su navikli. Roditelji često traže priredbu jer tako je bilo prije, žele uspomenu, žele vidjeti dijete na pozornici i misle da je to dokaz rada s djecom. No kada im pokažemo proces, razumijevanje se mijenja. Kada im objasnimo razvojne razloge, očekivanja se mijenjaju. Kada vide djecu opuštenu i autentičnu, vrijednosti se mijenjaju. Odgojitelji ne trebaju ignorirati roditelje, ali ne trebaju ni prilagođavati praksu isključivo njihovim očekivanjima. Umjesto toga, mogu i trebaju graditi partnerstvo temeljeno na razumijevanju dječjeg razvoja.

Možda nam ne trebaju savršene završne slike, već samo više prostora da gledamo dječji rast, da usporimo i primijetimo pokušaje, da slavimo njihove male pomake. I da, kao u prirodi, naučimo vidjeti ljepotu u procesu.