Uskrs u vrtiću: prostor za vrijednosti, a ne samo aktivnosti

Ako se odmaknemo od vanjskih obilježja i tradicije kao forme, Uskrs možemo promatrati kao priliku za njegovanje životnih vrijednosti. Vrijednosti koje nisu vezane uz određeni svjetonazor, nego uz ono što znači biti čovjek: u odnosu prema sebi, drugima i svijetu koji nas okružuje.

Obnova kao unutarnji proces

Proljeće sa sobom donosi promjene, priroda se budi, dani postaju duži, a svijet oko nas življi. Djeca to spontano primjećuju. Upravo tu leži prilika za razgovor i promišljanje o promjenama, rastu i novim počecima.

Kako mi kao odgojitelji stvaramo prostor u kojem djeca mogu osjetiti da je promjena prirodna i dobrodošla? Na koji način podržavamo njihov unutarnji rast, njihovu znatiželju i potrebu da razumiju svijet?

Atmosfera koja gradi sigurnost

Uskrsno razdoblje može biti podsjetnik na važnost stvaranja okruženja u kojem se djeca osjećaju sigurno, prihvaćeno i viđeno. To nije nešto što se događa kroz jednu aktivnost, već kroz svakodnevne male geste kao npr. način na koji slušamo djecu, kako reagiramo na njihove emocije, koliko im dajemo prostora da budu ono što jesu.

Atmosfera u skupini nije slučajna. Ona je rezultat odnosa koje gradimo, riječi koje biramo i vrijednosti koje živimo.

Vrijednosti koje se žive, a ne poučavaju

Djeca ne uče vrijednosti iz onoga što im govorimo, nego iz onoga što svakodnevno vide i doživljavaju. U ovom razdoblju možemo se posebno usmjeriti na:

• empatiju i brigu za druge
• zahvalnost za male stvari
• strpljenje i uvažavanje različitosti

To su teme koje ne zahtijevaju posebne materijale ni pripreme jer one se događaju u interakcijama, u igri, u konfliktima, u zajedničkim trenucima tišine i smijeha.

Manje “radova”, više doživljaja

Možda je upravo ovo vrijeme da se zapitamo trebamo li uvijek imati vidljiv proizvod kao rezultat aktivnosti. Što ako umjesto toga damo prednost iskustvu? Razgovoru. Promatranju prirode. Zajedničkom boravku vani. Trenucima u kojima djeca mogu osjetiti, a ne samo izraditi. Jer ono što ostaje nije uvijek ono što možemo ponijeti kući u rukama nego ono što nosimo u sebi.

Uloga odgojitelja kao vodiča

Biti odgojitelj znači biti suputnik u dječjem doživljavanju svijeta. Uskrs, promatran na ovaj način, ne traži od nas dodatne aktivnosti, nego dublju prisutnost.

Možda je najveći izazov, ali i prilika upravo u tome da usporimo, slušamo i dopustimo da se vrijednosti ne “odrađuju”, nego žive. To podrazumijeva da budemo svjesni vlastitih reakcija, da biramo razumijevanje umjesto brzih odgovora i da stvaramo prostor u kojem dijete ima pravo na svoje misli, osjećaje i tempo.

U toj ulozi, ne nudimo gotove odgovore, nego postavljamo pitanja, potičemo promišljanje i pokazujemo da je u redu ne znati ali je važno istraživati. Djeca uče kroz odnos, a taj odnos gradimo svakim pogledom, svakom riječju i svakim trenutkom pažnje koji im posvetimo.

Jer djeca neće zapamtiti što smo sve napravili ali hoće kako su se osjećala.