Nova godina za odgojitelje: trenutak da se okreneš sebi

Nova godina često dolazi s popisima. Popisima odluka, planova i očekivanja. Što trebamo bolje, više, drugačije. Što trebamo promijeniti, unaprijediti, nadoknaditi ili dokazati, sebi i drugima.

U radu s djecom, taj se popis lako još produži:

• Više strpljenja u teškim danima.
• Više ideja kad ponestane inspiracije.
• Više snage onda kad se čini da je više nema.
• Više davanja, čak i onda kad si već dao/la sve što si mogao/la.

A što kad bi ova Nova godina započela jednim drugačijim pitanjem, bez pritiska i bez procjenjivanja: Kako sam ja, stvarno?

Odgojitelji su navikli gledati druge. Gledati djecu i njihove potrebe, emocije, nesigurnosti, radosti. Gledati roditelje između redaka, između pitanja i očekivanja. Gledati kolektiv, dinamiku tima, ritam ustanove. Gledati sustav koji često traži puno, a rijetko pita kako si. Često posljednji pogled ostaje onaj prema sebi. Onaj koji se preskoči jer „nije hitno“. A zapravo je temelj svega.

Jer bez tebe, bez odgojitelja, nema ni svega ostalog. Bez tvoje prisutnosti nema sigurnosti koju djeca osjećaju. Bez tvoje unutarnje ravnoteže teško je zadržati toplinu u odnosima. Bez tvoje energije i smisla, poziv se lako pretvara u iscrpljujuću obavezu.

Okrenuti se sebi ne znači biti sebičan. Znači biti svjestan da i ti imaš granice. Znači priznati sebi umor, ali i vlastitu vrijednost. Znači biti odgovoran prema svom pozivu, jer djeca ne trebaju savršenog, nego prisutnog odgojitelja.

Jer umoran odgojitelj teško može biti istinski prisutan. Iscrpljen odgojitelj teško može biti kreativan i zaigran. A odgojitelj koji ne čuje sebe, s vremenom teško čuje i dijete, roditelje, kolegice i kolege.

Promjena počinje malim koracima

Nova godina ne mora početi velikim promjenama i hrabrim odlukama koje nose dodatni teret. Može početi malim, tihim, ali iskrenim koracima:

• dopuštenjem da ne moraš sve znati, ali da smiješ učiti i pitati
• prihvaćanjem da je tvoj trud vrijedan i onda kad nije prepoznat ni nagrađen
• brigom o vlastitim granicama, bez opravdavanja i osjećaja krivnje
• trenutkom tišine u kojem se pitaš: Što meni sada treba da bih mogla/mogao dalje?

Možda je to više odmora ili razgovor, podrška ili samo dopuštenje da usporiš.

Tvoj posao je jako važan. Ali i ti si važna/važan. Ne samo kao odgojitelj, nego kao osoba. Osoba s vlastitim snovima, brigama, umorima i nadama. Tvoja vrijednost ne mjeri se samo onime što daješ drugima.

Zato neka ova Nova godina bude godina u kojoj ćeš:

• sebi govoriti s više nježnosti i razumijevanja
• vjerovati svom iskustvu, intuiciji i profesionalnosti
• cijeniti svoj put, čak i onda kad je bio težak
• i podsjetiti se zašto si uopće izabrala/izabrao ovaj poziv

Jer negdje na tom putu bila je želja da budeš podrška, oslonac, netko tko vidi dijete. Ta želja i dalje živi, samo joj je ponekad potrebna tvoja pažnja.Djeca trebaju odgojitelje koji su živi, prisutni i istiniti. One koji znaju stati, udahnuti i stvarno biti tu. A to počinje onda kad se, barem na trenutak, okreneš sebi.

Želim ti da u Novu godinu zakoračiš nježno, bez žurbe i s više povjerenja u sebe. Sa srcem i za druge, i za sebe.