Koliko puta dnevno pohvalite dijete? Koje točno riječi pohvale koristite? Što govorite? Jeste li razmišljali kako i koje točno riječi pohvale utječu na dijete? Kad želite pohvaliti dijete, činite li to automatski ili ciljano? Što točno želite pohvaliti kod djeteta? Zašto je to važno i kakav ima utjecaj na dijete? Pohvaliti krajnji rezultat djeteta ili proces rada ima velik utjecaj na daljnji razvoj inteligencije djeteta.

Posljednjih nekoliko tjedana istraživala sam o pohvalama koje su usmjerene djetetu. Najčešće pohvale koje se koriste su: Baš si lijep! Kako si zgodna danas! Lijepo si ti napravio! Sviđa mi se! Imaš lijepu majicu/haljinu/frizuru! Jako si dobra! A među najčešće izgovorenih pohvala je “Bravo!” Bravo se koristi jako često i govori se djetetu čak za istu situaciju nekoliko puta. npr. dijete svaki dan igra nogomet i traži povratnu informaciju od roditelja koji kaže: “Bravo!” Ili npr. svaki dan crta auto i dobije istu pohvalu “Bravo!” ili “Baš mi se sviđa.” Što želimo pohvaliti? Krajnji rezultat? Svakako treba djetetu dati pohvalu i povratnu informaciju. A kad bismo pohvalu izrekli na malo drugačiji način, postigli bismo puno više, npr.: “Jako sam ponosna na tebe što se trudiš, crtaš i marljiv si! Ili “Super si danas igrao nogomet s prijateljima. Pravi si timski igrač!”

Jeste li znali da pohvale imaju velik utjecaj na daljnji razvoj inteligencije djeteta?                                                               Jeste li znali da pohvale imaju velik utjecaj na daljnji razvoj inteligencije djeteta?

Perfekcionizam i strah od neuspjeha

Na konferenciji Mliječni zub sudjelovala sam na radionici kreativnog razmišljanja i stvaranja Udruge “Vjetar u leđa”. Voditelji radionice naglasili su problematiku današnje djece, a to je perfekcionizam i straha od neuspjeha. Svi mi, pa i djeca imamo potrebu za dokazivanjem sebe bilo to u vrtiću, u školi, u karijeri, i u odnosima. Svaka situacija zahtijeva potvrdu inteligencije, osobnosti ili karaktera. Svaka se situacija procjenjuje: Hoću li uspjeti ili ne? Hoću li izgledati pametno ili glupo? Hoću li biti prihvaćen ili odbijen? Hoću li se osjećati kao pobjednik ili gubitnik?

Psihologija uspjeha

Kao poticaj za daljnja razmišljanja, voditelji radionice su istaknuli američku psihologiju Carol Dweck koja se bavi psihologijom uspjeha. Ona ističe da nešto tako jednostavno kao obične pohvale mogu imati snažan utjecaj na našu sposobnost poboljšanja ili suprotno. Carol Dweck provodi istraživanja zašto ljudi uspijevaju ili ne uspijevaju i što je u našoj kontroli za poticanje i postizanje uspjeha. Njezina teorija o dvama razmišljanjima i razlika koju postižu u ishodima nevjerojatno je moćna.

Fiksni i razvojni način razmišljanja

Neki vjeruju da se njihov uspjeh temelji na urođenim sposobnostima i za njih se kaže da imaju “fiksnu” teoriju inteligencije (fiksni način razmišljanja). Drugi, koji vjeruju da se njihov uspjeh temelji na napornom radu, učenju i upornosti, kažu da imaju “rast” ili “inkrementalnu” teoriju inteligencije (razmišljanje o rastu). Pojedinci ne moraju nužno biti svjesni vlastitog načina razmišljanja, ali se njihov način razmišljanja još uvijek može prepoznati na temelju njihovog ponašanja. To je osobito vidljivo u reakciji na neuspjeh. Osobe s fiksnim razmišljanjem užasavaju se neuspjeha jer je to negativna izjava o njihovim osnovnim sposobnostima, dok pojedince koji razmišljaju o rastu ne smeta ili se ne boje straha od toga jer shvaćaju da se njihov učinak može poboljšati i učenje dolazi iz neuspjeha. Ova dva razmišljanja igraju važnu ulogu u svim aspektima života osobe. Dweck tvrdi da će razmišljanje o rastu omogućiti osobi da živi manje stresno i uspješnije.

Istraživanja školske djece o načinima razmišljanja

U fiksnom načinu razmišljanja učenici vjeruju da su njihove osnovne sposobnosti, njihova inteligencija, njihovi talenti samo fiksne osobine. Oni imaju određenu količinu i to je to, a onda im je cilj postati pametan cijelo vrijeme i nikada ne izgledati glupo. U razmišljanju o rastu učenici shvaćaju da se njihovi talenti i sposobnosti mogu razviti naporom, dobrim učenjem i upornošću. Ne moraju nužno misliti da su svi isti ili bilo tko može biti Einstein, ali vjeruju da svatko može postati pametniji ako radi na tome.

To je važno jer pojedinci koji imaju teoriju “rasta” imaju veću vjerojatnost da nastave naporno raditi bez obzira na prepreke. Na primjer, djeca koja se hvale kao što je “Dobar posao si odradio. Jako si pametna” imaju veću vjerojatnost da će razviti fiksni način razmišljanja, dok, ako im se daju komplimenti poput “Dobar posao si odradio, radio si jako marljivo i uporno.” vjerojatno će razviti razmišljanje o rastu.

Zašto gubiti vrijeme dokazujući iznova i iznova kako ste sjajni i kad biste mogli biti bolji?

Dweck savjetuje: “Ako roditelji žele dati svojoj djeci dar, najbolje što mogu učiniti je naučiti svoju djecu da vole izazove, biti zaintrigirani greškama, uživati u naporu i nastaviti učenje. Tako njihova djeca ne moraju biti robovi pohvale. Oni će imati doživotni način izgradnje i popravljanja vlastitog samopouzdanja.” Dweck upozorava na opasnost hvaleći inteligenciju jer djecu stavlja u stalni način razmišljanja i neće htjeti biti izazvani jer neće htjeti izgledati “glupo” ili pogriješiti. Ona primjećuje da “hvaleći inteligenciju djece šteti motivaciji i šteti učinku.” Promjena naših uvjerenja može imati snažan utjecaj.

Ne hvalite inteligenciju ili talent, pohvalite radnu etiku

Mnogo je toga što dijete u jednom danu učini i vrijedno je pohvale. Naravno da ne možemo na svaku pohvalu reagirati kako nas Dweck savjetuje, tj. promisliti što točno želimo pohvaliti i koje riječi ćemo upotrijebiti. Ali ipak, svatko od nas može izdvojiti na dnevnoj bazi onu jednu situaciju koju primjećujete kod djeteta da je vrijedno motivacijske pohvale. Izdvojit ću primjere iz prakse predškolskog odgoja.

Primjer br. 1:
Dijete je od prirodno neoblikovanog materijala izgradilo životinju. Dijete je ovog puta gradilo s prijateljima što inače nije uobičajeno. Došlo je do mene i reklo: “Dođi da vidiš mojeg dinosaura.” Dijete traži pohvalu i želi mi pokazati svoj uspjeh. Dijete uspjeh percipira kao vlastiti, a ne zajednički rad. Sa strane sam promatrala i uočila sam promjene u načinu igre kod djeteta. Pohvala: “Jako mi se sviđa što si se dogovarao s prijateljima i zajedno ste napravili ovog dinosaura.” Moj cilj je bio pohvaliti i motivirati dijete i dalje međuvršnjačku suradnju i komunikaciju.

Primjer br. 2:
U ovom primjeru ishod je pohvaliti dosljednost. Dječak je dobio zadatak nacrtati svoju obitelj. Dolazi djevojčica i nagovara ga na zajedničku igru. Djevojčica: “Idemo se igrati s legićima.” Dječak: “Ali moram sada crtati.” Djevojčica: “Ma daj, idemo se igrati, možeš poslije crtati.” Dječak okreće leđa i počne crtati. Ubrzo dolazi do mene, donosi crtež. Dječak je površno i brzinski nacrtao zadatak jer se žurio na igru. Naravno, poziv na igru je važniji i privlačniji. Pohvala djetetu: “Drago mi je da si bio dosljedan i napravio zadatak do kraja. Hvala ti.”

Ne hvalite inteligenciju ili talent, pohvalite radnu etiku.                                          

Pohvalite radnu etiku, proces u kojem dijete sudjeluju: trud, strategije, fokus, ustrajnost, poboljšanje. Ovaj proces pohvale stvara dijete koje je izdržljivo i otporno.

Informacije o Laninim radionicama za roditelje potražite na FB stranici ili pošaljite upit na info@lanakihas.com

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica

Članak objavljen 03.05.2019. na stranici www.roditelji.hr