Emocionalna pismenost

Osnovne vještine emocionalne pismenosti najlakše se usvajaju između četvrte i osme godine života što upućuje na važnu i odgovornu ulogu odgojitelja i roditelja djece rane i predškolske. Kakve to veze ima sa suradnjom s roditeljima? I roditelji i odgojitelji su model i uzor djetetu. Način na koji se ophodimo prema samom sebi i prema roditeljima utječe na dijete. Jer dijete uči slušajući i gledajući. Uči iskustveno. Koliko smo mi emocionalno pismeni važan je preduvjet emocionalne pismenosti i djeteta.

Emocije nas pokreću ili koče

Sjetite se situacije kada je dijete bilo tužno ili ljuto, da li ste bili sretni i zadovoljni? Sjetite se one situacije kada ste imali nepoželjnu situaciju ili neugodan razgovor s roditeljima, da li ste se dobro osjećali? Kako ste se ponašali naspram sebe i ljudi oko sebe? Emocije nas pokreću ili koče. U svemu. Baš u svemu. Ako smo zadovoljni i sretni, zadovoljni su i sretni ljudi oko nas, posebno djeca. Emocije se prenose a emocionalna ponašanja se uče.

Zašto je važna emocionalna pismenost u suradnji s roditeljima?

Uvijek polazi od sebe. Ja sam sebi važan. Svatko od nas želi biti sretan, ispunjen, zadovoljan. I privatno i poslovno. Kao odgojitelj, sjetite se one situacije kad ste imali neku problematičnu situaciju u vrtiću s djetetom, a s time najčešće i s roditeljima, zar ne? Kako ste se osjećali? Da li ste došli kući bezbrižni? Na neki način svoje brige i emocionalne teškoće prenijeli ste i u obiteljsko okruženje, na svoje najbliže? Najčešće naši najbliži nastradaju jer na njima se mogu ispucati. I tako krećemo u začarani krug. Loše se osjećamo. Onako kako se osjećamo tako i komuniciramo. I verbalno i neverbalno. I to prenosimo na druge. A vratimo se na početak teksta: djeca uče gledajući i slušajući.

Kako se osjećamo tako i gradimo odnose

Emocije su sastavni dio našeg života. Prisutne su u svakom trenutku, svakoj odluci, svakoj akciji i reakciji. One utječu na naše misli, naše postupke, naše odnose s drugima. Mnogi problemi u suradnji s roditeljima leže i u nedovoljno razvijenoj sposobnosti razumijevanja i izražavanja emocija. Često se događa da ne stupamo u komunikaciju ili izbjegavamo komunikaciju s roditeljima ili oni s nama upravo zato da ne probudimo nepoželjne emocije. Jer ne želimo se osjećati loše. Pa, bolje da šutim. Zašto otvarati Pandorinu kutiju?! Ako tako razmišljamo i pristupamo onda nema suradnje. Ako nema suradnje nema dobrobiti ni za dijete, ni za roditelje ni za nas. I zato pozitivan stav, nemoj biti minus. Pozitivno se vraća pozitivnim. Nije lako, dug je to proces ali je najbolje rješenje. Za dijete, za roditelje, za mene, za moju obitelj. Sve su to izazovi koji nas jačaju, grade i čine još boljom osobom. I to otvara vrata uspjeha.

Ključ je u emocionalnoj pismenosti

Postoje dva pojma: emocionalna inteligencija i emocionalna pismenosti. Termin emocionalne pismenosti se često poistovjećuje s pojmom emocionalne inteligencije. Emocionalna pismenost je vještina korištenja emocionalne inteligencije. Predstavlja sposobnost pravilnog prepoznavanja, razumijevanja i izražavanja emocija. Baš kao što je jezična pismenost osnova za čitanje i pisanje, tako je emocionalna pismenost osnova za shvaćanje i komuniciranje emocija.

Biti emotivno pismen znači upravljati emocijama tako da povećate svoju osobnu moć i poboljšate kvalitetu svog života i kvalitetu života ljudi oko vas. Emocionalna pismenost omogućava vam da vaše emocije rade za vas, a ne protiv vas. Ona vam pomaže da uspostavite bolje odnose i osigurava osjećaj cjeline. Emocionalna pismenost je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. (www.psihotera.hr)

Koraci kako kroz suradnju s roditeljima do emocionalne pismenosti?

  • Biti svjestan sebe, svojih emocija i vlastitih emocionalnih reakcija. Onaj trenutak kad te roditelj izbaci iz takta. Naravno da se tada loše osjećamo. Tada nastupa prvi korak: prepoznaj emociju, prihvati emociju i razumij vlastitu emociju.
  • Kontrola nad emocijama je možda najteži dio. Kako se iskontrolirati? Najvažnije je poznavati sebe i svoje načine funkcioniranja. Svatko ima svoj način i stil. To je proces koji se uči i osobno smatram da je to jedan vrlo važan dio osobnog razvoja. Mnogo je načina i strategija nad upravljanjem nad vlastitim emocionalnim reakcijama. Danas ima mnoštvo edukacija o kontroli emocija. Ako ne možete sami, potražite edukaciju. To je karakteristika kvalitetne osobe, potražiti pomoć kad ne mogu sam.
  • Događa li Vam se da se pitate: A zašto se ja uopće trudim surađivati s njima kad je njima svejedno? Da li je njima svejedno ili nije, najčešće ne znamo odgovor na to pitanje. A da li se mi trebamo potruditi ili ne? Da, trebamo se. To je naša dužnost kao odgojitelj-profesionalac. I ponovno se vraćamo na ono što sam već pisala. Ja sam sebi važna. Motiviram se i radi sebe, svog rasta i razvoja. To je ta intrinzična motivacija. Gledati na problemske situacije kao izazove za moje osobno napredovanje. Što se automatski prenosi i na ljude koji nas okružuju. Učimo jedni od drugih.
  • Imati sposobnost prepoznavanja tuđih emocija što dovodi do pozitivnijih socijalnih odnosa. Biti empatičan dovodi do bolje socijalne klime i s roditeljima. I s djecom. I to ne samo s roditeljima s kojima imamo tzv. neki problem. Ta pozitivna, podržavajuća klima prenosi se i na druge roditelje. To je onaj začarani krug emocija koji prenosimo na sve oko sebe. I one na poslu i one kod kuće.
  • I na kraju dobro razumijevanje svojih i tuđih emocija pomaže u stvaranju i očuvanju odnosa. Graditi odnose s drugima. Suradnjom do pobjede.

 

U tijeku su prijave za radionicu Individualni razgovori s roditeljima a na kojoj će biti riječi i vježbe emocionalne pismenosti. Ako Vas zanima, javite se na info@lanakihas.com 

Tekst: Lana Kihas

Foto:www.freepik.com