Vrlo jednostavno, ovo je moja priča. Kako sam preživjela uragan i potres. I želim ju podijeliti s vama jer učimo jedni od drugih. Istinu koju spoznamo trebamo podijeliti, a ne zadržati samo za sebe, zar ne?
Ovo je moja životna škola
Prije 15 godina preživjela sam prirodnu katastrofu – uragan Katrina. Zašto pišem sada o tome? Neki dan smo se našli u prirodnoj katastrofi – potres. Potreseni smo, izbezumljeni, u strahu, ljuti, tužni, bjesni…Imala sam par poziva i nekoliko upita od poznanika kako se nositi u takvim situacijama i kako pristupiti djetetu upravo u trenucima kad ni mi sami sa sobom nismo dobro. Kako će tko reagirati i ponašati se sam sa sobom i s članovima obitelji, prijateljima to ovisi o svakoj osobi i načinu emocionalne reakcije, regulacije itd. Ako vas zanima više o emocijama i kako se nositi sa strahom, kako razgovarati s djecom, toplo preporučujem video zapise Centra Coralina.
Ovo je moja priča i moje iskustvo nakon proživljene Katrine u New Orelansu. Uragan, tj. sama katastrofa i udari trajali su 48 h. 48 h gledanja u nebo. Čekaš hoće li te povući gore ili će ti nešto pasti na glavu, trčanje lijevo – desno, skakanje, vrtištanje… 48 h borbe za život. I zaista u tebi se probudi onaj životinjski instinkt preživljavanja kao što ste vjerujem i vi doživjeli za vrijeme potresa. Mislila sam si najgore je prošlo, preživjela sam uragan, kao i vi, preživjeli smo potres. A što i kako dalje? Pogotovo u ovim situacijama kad je priroda uzela konce u svoje ruke. Javljaju se novi strahovi, novi upitnici nad glavama, novi načini razmišljanja…i ne znaš odgovore ili nisi siguran u njih, zar ne? Što reći samom sebi? Kako se ponašati? Plakati ili idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo? A još ako imate i djecu? Što reći djetetu? Kako se ponašati pred djetetom? Kontrolirati emocije ili uvjeravati da će sve biti u redu? O pristupu prema djeci ponovno preporučujem centar Coralina. Divne psihologinje koje su ponudile svoju stručnu pomoć.
B. Henry: “Obitelji su kao kompasi koji nas vode. One su nadahnuće za dosizanje velikih visina i naša utjeha kada povremeno posrnemo.”
Ovo je moje iskustvo i moj način na koji sam proživjela razdoblje poslije uragana. Jer najgore je prošlo, al’ život mora ići dalje. Kako sam ja to „preživjela“? Bilo je to kada sam imala 21 godinu, neiskusna i da sam morala sama sa sobom, iskreno ne znam kako bi. Prvo i najvažnije – obitelj. Ja sam bila u situaciji da sam znala da je moja obitelj dobro. Moja obitelj je isto preživjela uragana, oni tjedan dana nisu znali da li sam živa. Gledali su vijesti, slušali katastrofe, do mene nisu mogli doći nikako. A ja se nisam mogla javiti jer nismo imali ni struje ni vode. Dnevno smo dobili bocu od pola litre vode, vojničku, ratnu hranu i vrećici, a nakon tri dana smo dobila bocu od pola litre vode i jednu vrećicu hrane za nas troje. Ima puno detalja koje bi mogla ispričati ali nije to poanta ovog teksta. Vratimo se na srž. I tek nakon tjedan dana sam uspjela doći do mobitela i poslati poruku tati, javila se da sam živa. Naravno da je tata odmah zvao natrag ali mobitel se u tom trenutku ugasio. Kako sam došla do mobitela? Bio je tamo jedan dečko koji je uspio upaliti mobitel i svima oko sebe davao mobitel da šalju poruke, jave se svojima. A nakon par dana, ponovno je uspio upaliti mobitel među stotine tisuće ljudi, našao me da bi mi pokazao poruku koju je tata meni napisao. Vjerojatno je tako i za mnoge druge napravio. I to je važan dio priče: pomozi drugima! Budi čovjek! O tome ću malo kasnije detaljnije pisati jer to je iznimno važan za preživljavanje. Vratimo se mi na obitelj. Oni nisu bili fizički uz mene, ali bili su uz mene. Ja sam znala da su oni uz mene, da se bore za mene, da će učiniti sve da mi pomognu. To je izrazito važno za osobu koja je proživjela neku vrstu teške traume ili straha. I pogotovo sada u doba korone kada fizički ne možete biti uz dragu osobu, budite tu. PODRŠKA I OSLONAC. Iliti simbolično u ovo vrijeme, budi NOSIV ZID. U ovom potresu bilo mi je puno lakše jer sam već imala životnu školu. Ako uspoređujem svoje iskustvo uraganom, za mene je potres bio peace of cake, iako ne volim baš uspoređivati jer svakome je njegov problem i strah najveći. Danas, imamo internet, struju, vodu, hranu, možemo zvati jedni druge, virtualno se možemo razgovarati, družiti i biti podrška i oslonac jedni drugima.
K. Gibran: “Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju. Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago i njihove škrinje nikada nisu prazne.”
Druga stavka koju bi istaknula a važna je za preživljavanje katastrofe i kako se nositi dalje s time je POMOZI DRUGIMA! Fizička pomoć i podrška je iznimno važna za osobu koja je rastresena, u problemu, u stresu. Ovo je moja priča. U ovaj dio priče ulazi i dečko koji mi je dao mobitel. I napokon, nakon 10 dana što smo bili zatočeni u Superdomu, pustili su nas iz grada. Bilo je grozno hodati kroz vodu, gledajući predmete kako plutaju, drveće, aute, odjeću… Napokon se sjeli u bus koji nas je odvezao u Dallasa. I ok, stigla sam u Dallas, a kud sad? Što sada? Jedan policajac mi je dao kompjuter i odlučila sam pogledati mail jer vjerovala sam da je tata poslao upute što i kako dalje. I tako je i bilo. Onako kako je tata rekao, tako sam i napravila. Kupila kartu za Chicago, nazvala broj koji mi je tata napisao da nazovem. Bila je to Lovorka Ostrunić koja me dočekala na aerodromu u Chicagu. Lovorka je tamo radila u hrvatskom konzulatu. Tek nakon nekoliko mjeseci saznala sam da mi je Lovorka pomogla privatno, ne zato što je u konzulatu, nije to bio službena pomoć Hrvatske Hrvatici u nevolji. Lovorka me na svoju ruku i svoju odgovornost prihvatila u svoju kuću na nekoliko dana. Lovorka ima sina, taj dječak je tada imao 5 godina. Lovorka je svašta prošla sa mnom u to vrijeme. Iskreno ni ne sjećam se ali imam flashbackove koji se sada uslijed potresa ponovno aktiviraju. Lovorka je bila moj nosivi zid tada. I gradila je zid oko mene, npr. od novinara koji su silno htjeli ekskluzivne reportaže sa mnom, ali Lovorka to nije dozvolila jer je procijenila da za mene to sada nije dobro. U najtežim trenucima, primila me u svoj dom. Za nju sam bila nepoznata osoba. Došla sam prljava, uplašena, tužna, rastresena, ljuta, nismo znali ni jel’ sam možda i zaražena. Ali Lovorka je napravila sve da mi pomogne. Bila je pozitivna. Lovorki je normalno pomogati drugima. Pomozi drugima – pomoći ćeš sam sebi. Dobro se dobrim vraća. Pomozi drugima jer će i tebi pomoć nekad trebati. Divno je gledati u ovo vrijeme ljudi zaista pomažu jedni drugima na razne načine. Na Facebooku razne grupe, kampanje…predivno. Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.
Ovo je moja priča. Moj suma summarum.
Pričamo o krizi koja nas slijedi nakon pandemije koronavirusa. Moj odgovor je: „Budemo, sve će biti u redu.“ Pitaju me: „Pa kak’ si ti tak’ uvijek pozitivna?“ Kak’ ne bi bila nakon svega što sam proživjela. Što te ne ubije, to te ojača. Samo pozitivan stav ti može bit vjetar u leđa. Budi zdrav i jak u glavi. Budi nosiv zid samom sebi. Budi nosiv zid onom kome je potreban oslonac i podrška. Pomozi drugima – pomoći ćeš i sebi. Budi čovjek, nemoj biti iznimka. I nadam se, duboko se nadam da nam je potres i život u doba korone škola. Da ćemo iz ovog razdoblja izaći pametniji i bogatiji ljudi. Sretni i zahvalni. Skromni i empatični. Uzor samom sebi. Uzor drugima. Uzor svojoj djeci.
Tekst: Lana Kihas
Fotografija: www.journal.hr