Select Page

Dijete ima svoj cilj i ono se bori za sebe. To je kod djece vrlo jasno i jednostavno. A koja su prava i dužnosti roditelja ili odgojno-obrazovnih djelatnika? I štrajk učitelja koji se događa ovih dana upravo je potaknuo mnoge na razmišljanje o pravima i odgovornostima i djece i roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika.

Prije 30 godina, na današnji dan, 20. studenoga 1989. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Konvenciju o pravima djeteta, međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelome svijetu. UNICEF kaže: “Svijet se ujedinio u želji da zajedno stvaramo svijet kakav zaslužuju djeca. Svijet u kojem će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u obitelji, biti sigurno i zaštićeno. U trenucima kada se mijenjao svjetski poredak, padao Berlinski zid, rađao internet – svijet se ujedinio u obrani djece i djetinjstva.”

Prava djeteta

Dijete ima pravo na igru. Dijete ima pravo na život, odgovarajući standard, ljubav, zaštitu, prehranu, zdravstvenu njegu i skrb, odgoj i obrazovanje, slobodu izražavanja svojih misli, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti itd. Dječja prava su posebna prava kojima se štite sva ljudska bića mlađa od 18 godina. Označavaju ono što svako dijete treba imati. Sva su prava međusobno povezana i sva su jednako važna. Dječja prava nas podučavaju i podsjećaju da moramo razmisliti što je najbolje za dijete u nekoj situaciju, što je presudno za njegov život, razvoj i zaštitu od patnje. Osim što nam prava pripadaju jer smo se s njima rodili, jednako je važno da poštujemo i tuđa prava. Odrastanjem imamo i više i veće odgovornosti za svoje ponašanje prema drugima.

“Ne možete pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas.” Abraham Lincoln

Svjedočila sam jednoj situaciji: Dijete viče na mamu i udara ju. Mama pokušava smiriti dijete i razgovarati, sve dok dijete nije reklo: “Nazvat ću ti Hrabri telefon! Pusti me na miru!” Dijete je ustalo, ljutito otišlo, a mama trčeći za djetetom.” Ne znam što se poslije dogodilo i kako je završila ova situacija, ali me potakla na razmišljanje. Vidljivo je da je dijete dobro upoznato s pravima kao i načinom zaštite. Ono zna da ima pravo na slobodu misli, izražavanja, iskazivanja emocija. Nakon što je reklo da će nazvati Hrabri telefon, možemo zaključiti da dijete zna i za svoja prava zaštite, zar ne? Dijete ima svoj cilj i ono se bori za sebe. To je kod djece vrlo jasno i jednostavno. A koja su prava i dužnosti roditelja ili odgojno-obrazovnih djelatnika? I štrajk učitelja koji se događa ovih dana upravo je potaknuo mnoge na razmišljanje o pravima i odgovornostima i djece i roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika.

Dužnosti roditelja i odgojno-obrazovnih ustanova

Dužnost roditelja i odgojno-obrazovnih ustanova je pružiti djetetu zaštitu, njegu, odgoj i obrazovanje. Također, dužnost je i postupno uvoditi dijete u društvo, građanstvo, naučiti ga kako funkcionirati u društvu, poštivati pravila društva, biti odgovoran, znati reći svoje mišljenje, izboriti se za svoja prava, zaštititi se itd. U skandinavskim zemljama djeca uče o empatiji u školi. Raspravljala sam s kolegicom koja kaže: “To treba i nama u našim školama”. Moje mišljenje je da prvenstveno djeca uče i razvijaju empatiju ili ne-empatiju kod kuće, od svojih roditelja. Dijete treba empatiju “osjetiti na vlastitoj koži” da bi je moglo dalje razvijati. Roditelji su ipak primarni odgojitelji vlastite djece. Naravno da kasnije ima utjecaj i društvo, no opet svi mi, pa i svi roditelji djece su dio društva. To je jedan začaran krug koji utječe na razvoj djeteta.

Postavljanje granica djeci

U vrtićima se redovito provode edukacije za djecu o dječjim pravima. Važno je da djeca to znaju, prvenstveno kako bi se znala zaštititi u određenim nepoželjnim situacijama. A što s onim situacijama kad dijete ne želi jesti, ne želi pospremati, ne želi igrati igru do kraja jer gubi? Jesu li to prava djece? Ili su to osnovne potrebe koje se moraju zadovoljiti? A tko o tome odlučuje? Dijete ili roditelj? A dijete najčešće, svaki puta odgovara s “Ne! E baš neću! Ja to ne trebam.” Tu dolazi do drugog problema: postavljanje granica u odgoju. I u takvim situacijama dijete roditelja izbaci iz takta. Potrebno je kontrolirati vlastito stanje da bi se moglo na pravilan način utjecati i na stanje djeteta. To je prvi problem koji treba znati naučiti kontrolirati, a drugi je postavljanje granica djetetu. Kako? Ovisi o djetetu. Postoje razne jezične metode i tehnike koje pomažu poput: pozitivno oblikovane rečenice, preuokviravanja, usklađivanja itd.

Učenje djeteta odgovornosti najveća je zaštita njega samog

Vrijednosti su stvari koje nas pokreću. Vrijednosti u određenom dijelu života nazivamo i kriterijima. Tako i u odgoju djeteta. Zato si postavite pitanje: “Što mi je najvažnije u odgoju djeteta?” Svatko će za sebe sam kreirati ljestvicu kriterija. Prava i odgovorno ponašanje djece su najčešće jedni od kriterija u odgoju. Važno je znati da se odgovorno ponašanje uči malim koracima od najranije dobi i tako svaki dan sve više i većim koracima. Sve to ovisi o razvojnim mogućnostima djeteta. Npr. djetetu uvesti kao radnu kućnu obvezu postavljanje stola, bacanje smeća, jednom tjedno usisavanje kuće i sl. Naravno da će biti brže i jednostavnije da vi to napravite. No je li važnija brzina i način odrađivanja tog zadataka ili odgovorno ponašanje djeteta?

PRIMJER:

Kako trogodišnje dijete uči odgovornom ponašanju: Dijete je prolilo čašu. To su situacije koje se svakodnevno i vrlo često događaju i kod kuće i u vrtiću. Najčešće odrasli odmah skoče i kažu: “Joj, opet si prolio. Makni se da to počistim.” Koju sliku dobiva dijete? Netko drugi rješava moje probleme! Probajte pristupiti drugačije, pitajte dijete: “Tko je prolio mlijeko? Važno je reći djetetu: “U redu, dogodi se svakome.” Tako dijete učite razumijevanju, empatiji itd. “I što ćemo sada napraviti?” Na to pitanje djeca dugo razmišljaju, što smatram pozitivnim, jer znači da uključuju svoje moždane kotačiće, pokušavaju naći rješenje. Zatim, pitanja poput: Što nam treba da počistimo? Gdje je krpa, spužva, metla? i sl., potiču na dodatna razmišljanja, razvoj prostorne orijentacije, motoričke koordinacije itd. I tako, nakon mnogo poticajnih pitanja i razgovora, dijete dođe do zaključka da bi ono to trebalo počistiti. Važno je napomenuti djetetu da ste tu ako treba pomoć. A ako je još smočilo i hlače?!

Koraci ka odgovornom ponašanju

Većina odraslih će presvući dijete jer je brže i jednostavnije. Nije li korisnije za dijete da se samo presvuče i pronađe čiste hlače? Tako se potiče razvoj samostalnosti i brige o sebi. Nisu li to sitni koraci ka odgovornom ponašanju i stjecanju radnih navika? A jesmo li pritom zakinuli dječja prava? Ili smo pružili djetetu njegovo pravo na odgoj i obrazovanje?

 

Tekst i foto: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica; edukativne radionice, individualna savjetovanja s roditeljima i s djecom