U vrtiću su odgojno-obrazovne aktivnosti organizirane tako da im nudimo razne poticaje za koje ciljano znamo zašto im nudimo, tj. što smatramo da im je potrebno da razvijaju, usvajaju i uče. Naravno, sve to kroz igru jer igra pruža zadovoljstvo a da djeca nisu ni svjesna da uče. To je i poanta učenja djece rane i predškolske dobi. Jednostavno rečeno, djece uče nesvjesno a na nama (roditeljima, odgojiteljima i drugim djelatnicima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece) je zadatak da ciljano poučavamo djecu ono što smatramo da je za dijete važno i potrebno. A što je to i zašto je tako? Čime bi se trebali voditi pri tome? Ovisi o djetetu, njegovim mogućnostima, potrebama i interesu a sve za ostvarenje cilja: sretno, zadovoljno, sigurno, samostalno, snalažljivo i uspješno dijete. Mnogi često kažu i misle da je vrtić priprema za školu. Dijete se od samog rođenja priprema za život. Vjerujem da već znate podatak da se do pete godine života stvori 50 % a do sedme 75 % svih neuronski sinapsi a koje su ključ naših intelektualnih sposobnosti. Koliko je važno onda ciljano djelovati na igru djece u predškolskom dobu? I promišljati zašto im dajemo određenu igračku? Zašto je važno pravilno komunicirati s djetetom? Zašto ponekad ne udovoljavamo sve dječje želje? Zašto je to sve važno za dijete?

Zašto poučavati i učiti?

Ovaj blogpost  sam odlučila posvetiti zašto nešto dijete učimo jer nekako mi se čini da se o tome slabo promišlja a važan je dio poučavanja i učenja.  Djeca uče jer su rođeni s nezasitnom znatiželjom o svijetu u kojem žive. Žele znati pa otkrivaju, istražuju i pamte, tj. „upijaju kao spužve“. Djeca uče nesvjesno i upravo zbog toga učenje ide brzo i lako. Sad se sjetite one situacije kada djetetu koje ne voli sjediti za stolom kažete: „Ajmo čitati knjigu i učiti pisati slova!“ Ili kad kažete djetetu koje ne voli crtati: „Dođi, sad ću te ja naučiti crtati, bit će super zabavno!“ Najčešće, dijete odbija te radnje, zar ne? I opet se pojavljuje pitanje zašto je to tako? Vrlo je jednostavno. Tom djetetu (jer nisu sva djeca ista pa tako sigurno ima dijete koje voli čitati, pisati i sl.)  to nije zanimljiv način učenja. U tom slučaju potrebno je pronaći način na koji dijete najbolje uči i povezati sa sadržajem. Dakle, kako učiti i što učiti povezati da bi ostvariti zašto učiti. Zašto? Jer želimo postići određeni cilj! Svatko ima drugačiji cilj za svoje dijete, ovisno o djetetu i potrebama ali bitno je znati zašto to djetetu dajemo i zašto želimo da dijete to nešto postigne. Postavljanje cilja ili ishoda je iznimno važna stavka.

Kako poučavati i učiti?

Kako učiti misli se na stilove, tj. načine učenja. To je važno i potrebno znati i razumjeti i saznati način na koji učimo ili dijete uči jer tako si znatno olakšavamo poučavanje i učenje, tj. učenje postaje fluidno. Neki od nas nabolje uče očima (vizualni tipovi). Neki od nas najbolje uče slušanjem (auditivni tipovi). Neki od nas najviše uče kroz tijelo i pokret (kinestetički tipovi). Osjet okusa i dodira s godinama postaje sve manje dostupan način učenja. Dijete sve mora opipati, sve stavljaju u usta jer je to logičan i prikladan način učenja djece rane predškolske dobi. No, najčešće im to zabranjujemo zbog „klica i bakterija“ pazeći na zaštitu i sigurnost, zar ne? Osjet dodira, okusa i mirisa sve manje postaje način učenja upravo zbog sigurnosnih razloga. Učenje putem osjetila je najprirodniji način učenja djeteta. Osjetilno opažanje temelj je djetetova istraživanja i upoznavanja svijeta (dijete sve hoće dodirnuti, uhvatiti, vidjeti, čuti). Preko osjetila dijete uspostavlja kontakt s okolinom i dozvoljava da „svijet ulazi u njega“. Osjetila su povezica između unutarnjeg i vanjskog, između djeteta i svijeta. Kad pronađete stil učenja djeteta tada mu se prilagodite i prilagodite sadržaje načinu učenja.

Što poučavati i učiti?

Osim, kako učiti vrlo često se razmišlja i što učiti koji je isto važan dio poučavanja i učenja. Moje mišljenje je da se tome čak pridaje i najviše pažnje. Evo, npr. kupovanja igračaka za djecu. Prodavačica u trgovini će vam ponuditi određenu igračku i automatski početi i pričati čemu služi ta igračka, što dijete njome treba raditi, što dijete time razvija itd. Ili npr. važno nam je što točno djeca na tv ili Internetu gledaju i slušaju, zar ne? Važno nam je i što je dijete radilo u vrtiću, učilo u školi i sl. Sadržaj učenja je bitan, no za djecu rane i predškolske dobi sadržaj je samo interes koji ga privlači učenju. Npr. dinosauri. Dijete koje to zanima vrlo brzo će zapamtiti sve nazive dinosaura jer ga to sada zanima, no hoće li dijete i dalje znati te nazive u kasnijoj dobi? I da li je to važno za djetetovu budućnost, uspješnost u životu? Sadržaj, interes djeteta je trigger za dijete što je potrebno iskoristiti i povezati s razvojnim zadaćama koje je potrebno kod djeteta razvijati. Npr. dijete ne želi pospremati sobu (u ovom slučaju nije bitno da soba bude uredno pospremljena nego da se dijete uči se odgovornom ponašanju, samostalnosti i brizi o sebi i vlastitim stvarima). Zašto ne bi sakrili dinosaure po sobi koji treba pospremiti i djetetu dali popis zadataka koje mora odraditi da bi pronašao dinosaure? Ono što želim naglasiti je da je za dijete sadržaj samo nešto što ga trenutno privlači li ne. Potraga za dinosaurima zvuči privlačnije od pospremanja sobe, zar ne? Zadatak odraslih je poticanje cjelokupnog razvoja djeteta. Sadržajem (što) i načinom poučavanja (kako) dolazimo do cilja (zašto poučavamo dijete).

 

       

 

“Mašta je važnija od znanja.”  A. Einstein    

 

Nešto za nas, sve odrasle: Zašto učiti od djece?

Razmislite koliko puta dnevno vas dijete pita zašto? Zašto moram jesti? Zašto moram ići u vrtić? A zašto ne bi radije išli na igralište nego doma? Zašto majmuni ne pričaju kao ljudi? I tako…puno pitanja sa zašto ili zašto ne, je l’ tako? Zašto? Ponovno se vraćamo na početak…jer je to prirodna pojava, uređeno u nama da učimo, da smo znatiželjni. Sjetite se situacije kad ste nešto htjeli a ništa znali ili niste imali. Pronašli ste način da to naučite ili dobijete, je l’ tako? U nama se tada probude onaj dječji nagon za istraživanjem, proučavanje, učenjem. Djeca su iskrena, slobodna, spontana, razigrana. Kažu da su djeca najiskrenija bića. I upravo zbog toga bi trebali se ugledati na djecu. Oni su dobar primjer kako bi i mi trebali živjeti. Mnogo je životnih lekcija koje možemo od djece naučiti: biti neustrašiv, spontan, opušten, radoznao, biti uporan, iskren… Neka i vama njihovo ponašanje bude inspiracija. Živite sada, baš kao i djeca. One ne razbijaju glavu s nepotrebnim stvarima, ne razmišljaju o budućnosti ni prošlosti. Osjećajte trenutak u kojem jeste i budite sretni, baš kao i djeca. Jer, kako i Goethe kaže: „Najveći čovjek uvijek ostaje dijete!“

Informirajte se o radionicama „Zašto, kako i što učiti“ na info@lanakihas.com