Igra je osnovna aktivnost djeteta te je kao takva multifunkcionalna, složena, nedefinirana, zanimljiva, poučna. Kad pitam dijete što se igra, ono odgovara vrlo kratko i jasno, kao npr.: „Igram se autićem.“ I ništa više ne govori što je jasan znak da dijete treba pustiti da se igra. Pitate li što tom igrom (autićem) dijete postiže? Vrlo često želimo vidljiv rezultat djetetove igre, npr. garaža za aute, od kockica složen grad i sl. Cilj djetetove igre je da upoznaje samog sebe, a način na koji se dijete igra ostavlja dubok trag u njemu. Iznimno je važno promatrati način (neverbalne znakove) na koji se dijete. Igra je simulativno ponašanje koje uključuje sposobnost ponašanja na nov i neobičan način. Razmislite malo, da li ste vidjeli da se dijete igra na potpuno isti način svaki puta sa istom igračkom? Radi iste pokrete, igovara iste rečenice? Da li je djetetu bitan cilj igre? Igra je autentična aktivnost. Svako dijete posjeduje vlastiti izvor motivacije. Proces igre važniji od ishoda akcije. Kroz igru dijete uči.
Kako djeca predškolske dobi neverbalnu komunikaciju koriste u igri?
Igra je u predškolskoj dobi osnovna aktivnost djeteta, kao i jedna od njegovih temeljnih potreba. Kako bismo imali što kvalitetniju pedagošku komunikaciju s djecom i uvid u njihovo emocionalno stanje, potrebe i stavove bitno je promatrati i pravilno tumačiti neverbalne znakove i signale koji se odvijaju u igri. Kroz igru se djeca postupno transformiraju i razvijaju. U tom su procesu njihove neverbalne vještine važne jer mogu ometati ili pak poticati razvoj neovisnosti, samoostvarenja i komunikacijskih kompetencija djeteta, kao i njihovu kreativnost.
Neverbalna komunikacija ima veliku važnost koja seže u davnu ljudsku prošlost kada je upravo ona bila jedini način komunikacije. Opće su poznati podaci da se cjelokupan utjecaj poruke sastoji od verbalnog dijela (samo riječi) 7%, vokalnog (ton glasa i ostali zvukovi) 38% i neverbalnog dijela 55%. Većina istraživača općenito se slaže da se govor ponajprije koristi za prijenos informacija, dok se geste i kretnje koriste u prenošenju raspoloženja, i samo ponekad zamjenjuju govorne poruke. I kad prestanemo govoriti, gotovo je nemoguće prestati slati neverbalne poruke, zar ne? Zato nam poznavanje neverbalnih znakova može biti od velike pomoći da bolje razumijemo ljude i smanjimo nesporazume u komunikaciji. Neverbalne znakove koriste odrasli i djeca. Djeca veći dio svoga vremena provode u igri te putem nje komuniciraju. Igrom dijete upoznaje samoga sebe. Isto tako, igrom dijete uspostavlja kontakte s drugom djecom i uči kako komunicirati. Budući da su mogućnosti neverbalne komunikacije mnogobrojne, a s obzirom da se i razne vrste koriste kada se djeca igraju, uloga, pa čak i dužnost odraslih je pratiti dječje ponašanje i prepoznati neverbalne signale, s ciljem usmjeravanja, pomaganja i podrške svakom djetetu.
Neverbalni signali djeteta predškolske dobi u igri
Autori koji su proučavali probleme razvoja i učenja djece suglasni su u stavu kako je igra specifičan način učenja predškolskog djeteta te ju uspoređuju sa znanstvenim istraživanjima odraslih koji u svom znanstvenom radu eksperimentiraju, baš kao i djeca u igri.
Kada se nalaze u grupi vršnjaka, djeca na različite načine izražavaju svoje potrebe, potencijale, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo pri čemu često koriste neverbalne signale koje ostali vršnjaci, ali i odrasli, trebaju znati „pročitati“. Pri tome su osobito izražajni signali očima, ali i pokreti tijela. Zatvorene oči, mršteći pogled i podignute obrve, kao i dodirivanje stopala, pucketanje prstima neki su od najčešćih neverbalnih signala koji otkrivaju emocionalno stanje djeteta.
Oči su vrlo pouzdan pokazatelj emocionalnog stanja osobe te su zbog toga vrlo važne u pedagoškoj komunikaciji s djecom. Zbog navedenog je od izrazite važnosti da ih roditelji i odgajatelji promatraju i pravilno tumače te prepoznaju izražavanje superiornosti, slaganje ili neslaganje, strah, iznenađenje, zbunjenost ili pak prešućivanje pojedinih činjenica. Emocionalno i kognitivno stanje djeteta, kao i njegove stavove prema pojedinim pitanjima moguće je pratiti promatranjem izraza djetetova lica i položaju usana.
Još jedan od neverbalnih alata u komunikacije je pokret koji također ima važnu ulogu u pedagoškoj interakciji djeteta, kako s vršnjacima, tako i s odraslima. Promjene pokreta otkrivaju kako se dijete osjeća te pripada li grupi, a ponekad je moguće otkriti da li je ono nervozno ili mirno. Istovremeno, pokreti upućuju na djetetov socijalni status, njegovu prihvaćenost od strane vršnjaka i općenito njegov položaj u grupi.
Osim pomoću pokreta, djeca određene stavove i osjećanja izražavaju specifičnim i karakterističnim tonovima glasa, što se često naziva para-govor, specifičan oblik neverbalne komunikacije i izvrstan pokazatelj djetetova raspoloženja i razine razvoja. Tijekom obrazovnog procesa, govor odraslih mora biti jasan, čist i glasan. Iznimno je važno imati na umu da djeca uče modeliranjem uloga.
Dodir, kao oblik taktilne međuljudske komunikacije, je još jedan važan neverbalni signal u pedagoškoj komunikaciji a kojim dijete izražava svoju potrebu u odnosu na ostalu djecu u grupi. Kao takav, dodir može biti namjeran, nenamjeran, prijateljski ili neprijateljski.
Imajući na umu različite oblike neverbalne komunikacije predškolske djece, ne smijemo zanemariti niti crtanje i slikanje, kao potrebe sve djece čime ona ne izražavaju samo kreativni potencijal nego i vlastito emocionalno stanje. Promatrajući takve dječje radove, roditelji i odgajatelji dobivaju informacije iz prve ruke o procesima koji se odvijaju u djetetu a koje ono ne želi izraziti.
Kako promatrati, tj. aktivno slušati dijete?
Slušati dijete uključuje i pozorno praćenje djetetove igre, praćenje neverbalne komunikacije djeteta u igri. U razumijevanju djetetove igre, leži tajna uspješne komunikacije i uspješnog odnosa. Da bismo mogli slušati djecu, moramo biti prisutni kako bismo mogli čuti svim našim osjetilima. Slušanje znači biti otvoren za druge i ono što nam žele reći, biti otvoren za razlike i prepoznavanje različitosti i vrijednosti drugačijih stajališta i mišljenja. C. Rinaldi je začetnica teorije „pedagogije slušanja“ koja naglašava da kada uistinu slušaš sebe, slušaš i druge, slušamo ne samo ušima, već svim osjetilima i tako ulazimo u refleksiju i samo – refleksiju. Nije li to osnova svakog odnosa? NLP je stav okarakteriziran osjećajem radoznalosti, avanture, želje za učenjem onih vještina koje će nam omogućiti da spoznamo vrstu komunikacije koja uspješno utječe na ljude. Raznolike NLP tehnike pomažu nam da uistinu vidimo i čujemo sebe, vidimo i čujemo druge.